Volim ovaj dan
Long time no see
Nedaleko moga stola, za kojim i sada sjedim, skutrila se mala mačka koju sam pronašla u jednoj staroj kući kod mojih prijatelja. Bila je s još četvoro šarenih mačića osuđena na odvajanje od majke... Na bilo koji način (ne smijem ni pomisliti).
Izabrala sam joj dom koji znam da je dobar. Jer je moj. I njen, sada.
Bilo bi lijepo kada bi i mene netko uzeo k domu svomu. Iz ljubavi, doduše, ne iz sažaljenja. Iako ponekad o sebi mislim da zaslužujem sažaljenje. A i tetke moje majke, njihove susjede kod moje bake i ponekad čak i moja mama, misle da me nitko više neće, kad uokolo trči puno mladih cura.
A ja čekam - njega. Njega koji se već ženio, ali se i rastao. Njega, koji za mene zapravo i ne zna. Osim preko moga dnevnika.
Zašto ga nisam pisala? Jednostavno mi je dosadilo. A i nije mene bilo. Nije bilo volje, nije bilo želje, nije bilo što napisati, a ne volim trkeljati "ko gluva kuja"... To mnogi znaju. Nije problem.
Sada sam, povezujući mladi život moje sive mace i moj, shvatila da me to tjera na pisanje. Evo vam...
Da iskoristim priliku
...kada imam vremena. Kada nisam na poslu i kada se mogu spojiti.
Ovoga puta nema stihova. Nekoliko rečenica samo da zna da na njega mislim. I samo da znate da nisam nestala.
Sunce nakon kiše
"How can you have a day without a night?"
I kako se možeš veseliti suncu ako nema kiše?!
Vidjela sam ga jučer nakon dugog vremena. Jednostavno mi je bilo drago.
Njegove me oči, nažalost nisu okrznule, ali nije za sada ni važno. On zna kako izgledam i čini mi se da mu se sviđa to što vidi.
I cijeli ovaj blog posvećen je njemu.
Divni dani bez njega
Ne, ne radujem se danima bez njega.
Samo žalim što ga ovih divnih dana ne srećem.
Kada bih htjela biti još sretnija, a sreće nikada dosta,
za potpun doživljaj samo mi on nedostaje.
Gdje se skrivaš?
Kamo si nestao?
Ne želim ni pomisliti da me izbjegavaš.
U ova sunčana jutra i divna topla poslijepodneva,
voljela bih s tobom podijeliti svoju sreću, znaš...
Sve je tako lijepo
...kada suncem okupano jutro vidim čim otvorim oči. Iako počinje kao stih, nije. Ustala sam jutros i pomislila kako bi bilo lijepo da ne moram put svakodnevne rutine na poslu.
No, ako ne odem, uskoro više uopće neću morati, ali neću tada imati ni one papiriće i kovane krugove kojima se kupuje kruh i mlijeko.
Ako ne budem imala kruh i mlijeko, uskoro ću postati vrlo mršava, a možda i nestanem.
Brinem da će mi se kosti izbočiti na licu, da će mi kukovi isplivati i da bi fina zaobljenost mojih nogu mogli zamijeniti nezgrapno veliki zglobovi dostupni svakome oku.
Zato sam i danas ustala, sjela na bicikl i otpedalala među one koje najčešće ne mogu slušati jer mudroslove "životne mudrosti", ne mogu disati jer imaju "izvorne parfeme", ne mogu gledati jer njihovi me pogledi proždiru i siluju.
A možda bih se ipak trebala prepustiti nezgrapnosti zglobova, kukova i špicastosti jagodičnih kostiju.
Sto puta jedno te isto
"Kad bi barem" tri su riječi
koje stalno prelaze preko mojih redaka.
"Voljela bih" dvije su riječi
koje stalno upućujem s nadom u naš susret.
"Mislila sam" dvije su riječi
kojima opisujem svoje mladalačke zablude.
A htjela bih da nekada jednom netko
uputi meni jednu od njih
Zašto tako rijetko
Evo me nakon puno dana.
Voljela bih češće, ali sam prezauzeta prošlih tjedana. Obično se potrudim oko praznika, a kad se izmučim u tjednu nije mi do ničega.
Ovo mi nije ventil. Ovo je pokušaj širenja kreativnog naboja, a i komunikacija s mojom interesnom sferom.
Da, imam i ja interesnu sferu. Mislim da ona zna da je ona to. Bar mi se čini. Iako joj nisam rekla ništa najizravnije.
Problem
Kada dođeš ideš prema cilju
i dolaziš do zida
tu je problem.
Možeš ga zaobići
Možeš ga preskočiti
Možeš ga srušiti
Ili se možeš vratiti.
Ja ponekad zaobilazim
Rijeđe preskačem
Ne volim rušiti
Ali nikada se ne vraćam.
Kišna nedjelja
Težinom konjskog kopita oblaci me tište.
Hoće li i sunce popustiti pod njima?
Kišne kapi hladne podsjete na zimu.
I odmah zadrhtim, zatreperim...
Voljela bih da si tu.
Pust je dan, pust je stan,
nikoga da zagrije moje ozeblo srce.
Kišna kap, suzni trag,
voljela bih da si tu kad zadrhtim i zatreperim.
Bilo bi puno lakše
Bilo bi puno lakše vrijeme posvetiti samo zadovoljstvima, ali treba i preživjeti, zaraditi za kruh naš svagdanji...
Zašto ne pišem češće?
Pišem kada se opustim i kada imam vremena maštati. A i tada radije pišem pjesme i u stihove pretvaram svoje misli o emocijama, nego da sjedim pred ekranom.
Ipak, mislim da imam što vam poručiti i posvetim tu i tamo vremena ovom blogu. Dnevniče moj...
I suze poteku.
O nabujalim očekivanjima
Prilika čini lopova.
I meni je ovo jedina prilika da tebi kažem da si mi promijenio tok života.
Tvoje nabujale rijeke sada se uljevaju u moje.
Ili su moje toliko bile siromašne vodom da su tvoju snagu trebale.
Upravo plutam na rubnim valovima tvoje matice i osjećam nesmiljenu snagu.
Ni ovo sunce koje se pojavilo nije dovoljno jako da s mojih misli skrene tvoju bujicu.
Prepustit ću se jednom, kada jezgra tvoje matice krene mojim putem.
Osjećam se sigurno, ali nemirno. Jer znam da ću piti tvoju vodu, ali ne znam kad...
